(Ne)obični profesor
Kad biste učenike pitali koji im je najzanimljiviji profesor u školi, najvjerojatnije bi odgovorili: „Boris Milin.“ Zašto?
Ako izuzmemo činjenice da dopušta učenicima šale na satu, da nosi kratke rukave zimi, nosi „krokserice“ u kasnu jesen, njeguje stil Djeda Božićnjaka, vrlo dobro gađa „lopticama“ od papira u „papirka“ i ima izuzetan smisao za humor, on je sasvim običan profesor. No, naš profesor ima još jedan neotkriveni talent; jako je nadaren za pisanje pjesama. Zbog tog iznimnog talenta, postavili smo mu nekoliko pitanja:
-
Kada ste počeli pisati pjesme?
Pjesme sam počeo pisati negdje početkom rata.
-
Odakle dobivate inspiraciju?
Sve je počelo kao moj izraz ljutnje, žalosti pa i bijesa za sve ono što nam se u to ratno vrijeme događalo; poput granata koje padaju po gradu, nestašica vode i struje i dr. Kasnije sam nalazio inspiraciju u društvenoj nepravdi, siromaštvu i problemima uzrokovanih društvenom podjelom na bogate i siromašne. To su većinom teme mojih pjesama. Ponekad, ali rjeđe, pjesme opisuju neki događaj, one su obično karikirane i smiješne.
-
Pišete li samo pjesme?
Ako nešto ne mogu napisati u obliku pjesme, onda napišem u prozi. Tih tekstova je malo, ali se uglavnom svode na ismijavanje naših društvenih prilika.
-
Imate li određeni prostor gdje pišete pjesme?
Da, u radnoj sobi isključivo za kompjuterom.
-
Pišete li pjesme po noći?
Tako je sve i počelo. Najčešće mi je inspiracija dolazila pred zoru u nekoj pauzi budnosti. Ali to je bilo samo na početku.
-
Jeste li ikada unovčili neku pjesmu?
Ne, a mislim da je to danas i nemoguće.
-
Poklanjate li svoje pjesme?
Da, kolegicama. Neke ih sakupljaju.
-
Volite li pokazivati svoje pjesme drugima?
Da, iako ne očekujem da će ih razumjeti. Mislim da ljudi pišu pjesme za svoju dušu. Ja osobno ne volim čitati tuđe pjesme.
-
Pišete li puno pjesama?
Ne bih rekao da je 300-tinjak pjesama u 20 godina puno. Ponekad tjednima ne napišem niti jednu, a onda u jednom danu dvije ili tri.
-
Gdje čuvate te pjesme?
Većina pjesama je isprintana i nalaze se spremljene u fasciklu, njih preko 200, a ostale su izgubljene nakon kvara kompjutera, prije printanja, zbog moje lijenosti.
-
Zašto imate potrebu pisati pjesme?
Shvatio sam da mali čovjek ne može po pitanju nepravde napraviti ništa. On jednostavno mora trpjeti tu nepravdu. Kada napišem pjesmu, osjećam se bolje, kao da sam umanjio negativan učinak nepravde na mene. Taj dan osjećam se dobro i to su dani kada nisam depresivan. Pjesme su jedan od mojih lijekova protiv depresije.
-
Iznosite li tako neko svoje mišljenje?
Da, u svakoj pjesmi. Buntovnik s razlogom.
Hvala Vam što ste velikodušno odgovorili na naša pitanja.
A da se uvjerite u (ne)običnost ovog profesora, evo i par pjesama:
Pripremili: Iva Blagojević, Katarina Miočić, Ino Fabijanić, Andrea Laća
Mnogo smijeha i još više suza
U razredu sedmom
baš u srednjem redu,
sjedi jedna dečkica
meni na pogledu.
Cijeli sat se smije
i pri tome plače,
a za sve su krive
rasparane gaće.
A ruke koristi
kao prigušivač,
i povremeno
kao suzobrisač.
Sat je kemije
i učimo smjese,
učenici pomoć žele
pa gledaju zavjese.
Od zavjesa
koristi nema,
rezervni plan
odmah se sprema.
Lorena maramice
po razredu kupi
da Andreine suze
ne padaju po klupi.
Napori su uzaludni
ideja je bila glupa,
jer od potoka suza
mokra je cijela klupa.
Mokra klupa
u oči bode,
spremačica misli
da je od vode.
Pogledom traži
rupu u krovu,
čudi se zašto
majstora ne zovu.
Problem je velik
riješiti se mora,
plahta na klupi
bila bi fora.
Ovo je pjesma o ljubavi praptice i sedmaša
Nema više puštanja sa sata.
Milin nama zaključava vrata.
Pa ih čuva ko da su od zlata,
ne može se vani kroz ta vrata.
Morat ćemo kroz prozor skakati
s visoka na zemlju padati,
pri tome će neki i stradati.
bolje i to nego gladovati.
Jer da nije velikog odmora
na kojem je jesti glavna fora,
za svakog bi učeničkog stvora
boravak u školi bila noćna mora.
Zato sedmaši sad mole Milina,
ne rješavajte nas tog ,,svečanog čina"
jer naša je jedina vrlina
na velikom odmoru da nam curi slina.
A „praptica" neka mrtva stoji,
milijune godina nek broji,
nitko od nas nje se ni ne boji,
pa zašto nama da sudbinu kroji.
Zadarska riva
Oj, zadarska duga rivo,
na tebi je uvijek živo,
i kada je nebo sivo
ribu lovi ribič Ivo.
U daljini brod se gubi
i na pozdrav tebi trubi,
na klupi se dvoje ljubi
dok kos s grane ženku snubi.
Kamen tvoj ti sunce grije
s mora ti se galeb smije,
jesenja te kiša mije,
a s juga te vjetar bije.
Najljepša si kad je zora
kad na klupi ispod bora
daleko od semafora
dišem miris tvoga mora.
Al' je meni teško sada,
srce mi je puno jada
što je ispod tvoga hlada
zahod pseći usred grada.
